Hrvatski studio za vizualne komunikacije, OmoLab iz Splita, napravio je zanimljiv projekt koji je zamišljen kao pomoć djeci s komunikacijskim poteškoćama, točnije, djeci s disleksijom. Kako se inače bave razvijanjem komunikacijskih alata za osobe s poteškoćama u komunikaciji, došli su do ideje da razviju vlastiti font za disleksičare koji su nazvali OmoType.

Idejni začetnik ujedno, i osnivač OmoLaba, Petar Reić na ideju je došao zbog svoje obitelji, supruge i njihove jedanaestogodišnje kćeri koje su disleksičarke. Za vrijeme kćerinog upisivanja u drugi razred uočio je sve probleme s kojima se ona susreće pri čitanju. Pokušao je pronaći način kojim bi joj olakšao školovanje, no ostao je iznenađen kada je shvatio da ne postoje adekvatni alat za nešto što pogađa otprilike deset posto populacije.

Započeo je okupljanje ljudi koji bi mu u tome pomogli, kontaktirao je Marka Hrastovca, jednog od najboljih europskih tipografa koji je, među ostalim, i koautor fonta koji se koristi u pariškom muzeju Louvre. Zajedno su stvorili jedan projekt u kojem su započeli okupljati logopede, dizajnere i dječje psihologe, koji su im pomogli usmjeriti projekt. Rezultat njihove suradnje je i stvaranje OmoTypea, fonta koji ima 48 različitih inačica pa je zapravo prilagodljiv djeci s različitim oblicima disleksije. Posebnost fonta je u tome što ostavlja dovoljan prostor između slova pa su zrcalno slična slova različito oblikovana što, zapravo, sprječava da ljudi s disleksijom zamijene recimo slovo b i d. Font ima i šest različitih debljina slova te četiri različita razmaka između slova. Upravo je taj razmak ključan u prepoznavanju slova kod osoba s disleksijom. Korisnik, roditelj ili terapeut tako može procijeniti koji font najbolje odgovara djetetu da postigne što bolje rezultate.

Pri razvoju fonta provodili su vlastito testiranje, a u rujnu se planiraju prijaviti na natječaj Ministarstva znanosti i obrazovanja kako bi osigurali sredstva za pravo znanstveno istraživanje na kojem bi radili u suradnji s fakultetima.

Prilikom rada na fontu koristili su dosta dostupnih istraživanja na temu čitljivosti fontova, kako bi napravili što bolji dizajn. Radili su i vlastito neovisno testiranje koje je provodila profesorica logopedije u suradnji s udrugom Dyxy i dječjom poliklinikom u Splitu. Testiranje se vršilo s djecom s poremećajima čitanja koja su podijeljena u 15 skupina s po 15 djece u dobi između 10 i 14 godina. Jedan od četiri fontova koje se koristili je OmoType.

Kako bi font približili djeci, Omolab je u suradnji sa splitskom tvrtkom Locastic razvio mobilnu aplikaciju OmoReader koja koristi font OmoType. Cilj im je olakšati djeci s disleksijom i potaknuti ih na čitanje. Unutar aplikacije, posve besplatno, bit će dostupne lektire i neki hrvatski klasici, u čemu im je pomogla suradnja s CARNet-om i Bulaja nakladom. Aplikacija će također nuditi dodatno označavanje slova koja ljudi s disleksijom lako miješaju.

OmoReader nije samo aplikacija s optimiziranim fontom, nego on ima 48 inačica, budući da je manifestacija disleksije izrazito individualna. Svi dosadašnji fontovi za disleksiju su zapravo previše udaljeni od mainstream fontova. Oni su napravili sustav fontova koji je moguće prilagoditi jedinstvenim potrebama korisnika, kako bi im čitanje bilo što lakše”. Aplikacija će bit dostupna početkom rujna, kada kreće i nova školska godina. OmoReader, kao i svi ostali alati OmoLaba, potpuno su besplatni.

Ovim projektima zapravo se žele humanizirati slova i djecu s disleksijom potaknuti da se s njima igraju, umjesto da od njih imaju strahove.

Petar Reić: “Problem djece s disleksijom je ustvari što razviju fobičnu reakciju prema čitanju. Taj strah ih ustvari priječi u njihovom društvenom i akademskom razvoju, koji bi inače temeljem svojih intelektualnih i kognitivnih sposobnosti zaslužila.

#BudiInformiranBudiAktivan